Autor: dr sci.med. Milorad Jerkan
Jedan period istorije ljudskog roda pripadao je ženi. Žena je vladala i bila oslonac celog sitema (epohe). U matrijahartu, dominirala je u društvu i sve najvažnije odluke
samostalno je donosila. Brinula se o porodici, hranila
je. Muškarci su u tom periodu bili osobe drugog reda
zaduženi za reprodukciju vrste. Ženine funkcionalne, psihofizičke i biološke odlike menjale su se pod uticajem promena
u društvu kao i sredine i načina života, u kojem su živele.
Precizne podatke o aktivnom pojavljivanju žene u sportu nemamo, ali neki istoričari, a i sportski analitičari vezuju
to za kraj 19. i početak 20. veka
i to na dvorovima bogataša. Analitičari tvrde da su prvi sportovi kojima
su se žene bavile bili jahanje, dobacivanje lopte, razne vežbe oblikovanja
tela, tenis, a da je ženski sport dobio pravo na
svoje bitisanje početkom 20. veka, kada su
počela i zvanična takmičenja u ženskim sportovima. Bavljenje
sportom i telesnim vežbanjem u suštini je bilo dozirano, a
osnova ženinog života bilo je materinstvo i nastavak ljudske vrste.
Žensko novorođenče, u odnosu na
muško, ima nešto manju visinu koja se do doba puberteta zadržava u istom
odnosu. U adolecentnoj fazi kod devojčica dolazi do ubrzanijeg rasta u odnosu na dečake. Sa
polnim sazrevanjem muškarac biva višlji, i ta razlika u visini iz godine u godinu
se povećava i dostiže visinu i do 10 cm.
Muški trup je nešto manji od ženskog trupa gde su kao parametri uključeni:
dužina glave, vrata i trupa (princip merenja je sedeća visina), dok je
dužina donjih ekstremiteta kod muškarca duža nego kod žena.
Težina kod ženskog novorođenčadi je nešto manja u odnosu na muško novorođenče. Kao kod
visine tela, ova razlika se zadržava, samo u jednom kratkom periodu
adolescencije. Devojčica prestiže težinu mukarca,
da bi se telesna masa promenila polnim sazrevanjem muškarca. Kod
odraslih osoba ta razlika se kreće od 8 do 12 kg.
Telesna visina i za telesna masa kao i ostali antropometrijski
parametari bitno se razlikuju kod muškarca i žena koji se ne
bave sportom i sportista gde su u zavisnosti od sporta i telesna masa i telesna
visina veći .
U našim istraživanjima, u periodu od
2.000 godine do 2008. godine, širina rmuških ramena je u proseku od 39 do 44
cm, a kod žena se ona kreće od 37 do 40 cm. U dosadašnjoj praksi, kod
muškarca, širina
ramena u proseku je iznosila 8 cm, a kod žene 35 cm.
U našim istraživanjima, širina karlice muškarca i žene sportista
je identična ljudima koji se ne bave sportom, ali
uzimajući u obzir visine tela obe populacije i upoređivanjem, dolazimo
do zaključka da je širina karlice kod žene znatno šira, i kod žena koje se
ne bave i koje se bave sportom.
Širina karlice ne utiče na menstruaciju, bez
obzira na to da li se žena bavi sportom ili ne. Menstrualni problem povodi se u
vezu sa nekim drugim pojavama, nikako sa veličinom karlice.
Približno su jednake, ali po
rezultatima koje smo dobili, veća je kod žene nego kod muškarca, ali
razlika nije znatna. Relativna širina kukova u odnosu na
visinu tela ili širinu ramena izrazito je veća kod žena, što
potvrđuju naša antropometrijska merenja ovih parametara u poslednjih
nekoliko godina u dispanzeru za sportsku medicinu u Nišu.
Postoje drastičnije razlike koje su
cikličnog karaktera nastale usled hormonalnih promena tokom razvoja žena i
muškaraca. Klasična istraživanja većeg broja autora ukazuju na to da je obim grudi muškarca u proseku 88 cm (u našim
istraživanjima kod sportista kadeta, omladinca i seniora kreće se od 84 cm
do 98 cm), dok kod žena on iznosi 83 cm, (u našim istraživanjima kreće se
od 74 do 85 cm zavisno od starosti i hormonalnog statusa. Upravo zbog toga
često zapažamo da bitnih razlika između kadetkinja i omladinki i nema.)
Svi ostali parametri koje smatramo bitnim za morfološke
karakteristike žena i muškaraca vršena su u cilju naučno
istraživačkih radova u poslednjih pet godina, pa se ovi podaci mogu
smatrati validnim za nišavski okrug.
Sport ima veliki uticaj na morfološke karakteristike
žena počev od antropometrijskih, funkcionalno - respiratornih, endokrinih,
hormonalnih do lokotomotornih, u pozitivnom morfološkom statusu.
Kroz telesni razvoj dolazi i do promena funkcionalnih
karakteristika kod žena. Analizirajući ovu temu polazimo sa aspekta žene koja se bavi sportom i žene koje se ne bave
sportom. Ove podatke koristio sam iz istraživanja autora koji
su ih objavili. Naša istraživanja, a u vezi sa
ženama koje se bave sportom, izvršena su kod sportskih ekipa iz nišavskog
okruga, a članovi su opštinskog, republičkog i saveznog ranga.
Apsolutni primitak kiseonika pri mišićnom radu neutrenirane muške osobe
veći je u odnosu na ženske osobe iste uzrasne
grupe, i raste do završetka ostifikacionog perioda. Kod odrasle žene ova
vrednost iznosi 2,9 lit/min a kod muškarca 4,11
lit/min. Kod sportista ove vrednosti su date (na tabelama 1 i 2) baza uzrastne
kategorije: kadeta, omladinaca i seniora ženskog i muškog pola i konstatujemo
da je kod sportista razlika u aerobnoj sposobnosti muškarca i žene mnogo manja,
i kreće se od 8 % do 12 %, u korist muškarca, što ukazuje na pozitivan
uticaj sporta na ženski organizam. Kod osoba koje ne treniraju ove vrednost se
kreću od 20% do 25% u korist osobe muškog pola.
Godine starosti |
Nivo aerobne sposobnosti |
||
Odličan |
Prosečan |
Slab |
|
14-16 |
50-55 |
45-49 |
<44 |
17-18 |
56-60 |
50-54 |
<49 |
>19 |
61-65 |
55-59 |
<54 |
Tabela
1. Nivo aerobne sposobnosti sportistkinja na
teritoriji regiona Niš na osnovu Astrandovog testa u periodu 2002 - 2008.godine
prema uzrastu
Godine starosti |
Nivo aerobne sposobnosti |
||
Odličan |
Prosečan |
Slab |
|
14-16 |
55-60 |
50-54 |
<49 |
17-18 |
61-65 |
55-59 |
<54 |
>19 |
>65 |
60-64 |
<59 |
Tabela 2. Nivo aerobne sposobnosti
sportista na teritoriji regiona Niš na osnovu
Astrandovog testa u periodu 2002 - 2008.godine prema uzrastu
U proseku, kod aktivnih sportiskinja frekfenca pulsa se
kreće kod seniorki između 62 - 70 otkucaja u minuti, kod omladinki
između 72 - 80 otkucaja u minuti, a kod kadetkinja između 76 - 86
otkucaja u minuti. Imajući u vidu da su ovde uzeti i aerobni i anaerobni
sportovi mogućih odstupanja od 5 do10 % je
apsolutno moguće.
Kod osoba koje se ne bave sportom vrednosti su: težina srca po raznim autorima
je za 10 - 20% manja kod žena u odnosu na
muškarce, međutim, u peridu starosti ova vrednost se izjednačuje.
U ranom detinjstvu deca imaju trbušni tip disanja, dok kod
odraslih žena preovladava grudni način disanja. Kod žena
sportista najčešće srećemo mešoviti način disanja - grudno
trbušni. Frekvencija disanja kod žena u miru iznosi od
16 do 18 dok kod muškarca 14 do 16. Volumen vazduha kod žene iznosi nešto manje
od 450 cm3, a kod muškarca u istim okolnostima oko 500
cm3.
Vitalni kapacitet žena u odnosu na muškarca konstantno je manji, kod odraslih
osoba manji je za oko 800 m3, po našim istraživanjima kod kadeta je veći
za oko 20%, kod omladinaca za oko 25%, a kod seniora između 25 i 35% u
odnosu na žene sportiskinje, iste uzrasne kategorije.
Plućna ventilacija u miru kod žena iznosi oko 4,5
do 6,5 lit/min, a kod muškarca 6 do 8.lit/min, u periodu polnog
sazrevanja devojčice imaju veće vrednosti, da bi sa
početkom polnog sazrevanja muškarca povećanja plućne ventilacije
kod muškaraca.
Razlikuju se ženske od muških, tako na 100 ml krvi kod muškarca,
hemoglobina ima 18 gr - po nekim istraživanjima i više, dok je kod žena taj
broj 14 grama. Celokupna količina krvi kod žene iznosi
1/15 težine tela, dok kod muškarca iznosi 1/13 telesne težine.
Analizirajući status koštanog sistema
mišićne muskulature i potkožnog masnog tkiva kod žena, dolazimo do
saznanja da se dosadašnje činjenice drastično menjaju. Sa profesionalizacijom sporta u poslednjih dvadeset godina
prošlog veka, kod žena se broj trenažnih procesa povećava, našin ishrane
se menja, kao i svi već nabrojani parametri koji direkno utiču na
konstitucionalni status žene sportiste.
Konstitucija žene u odnosu na muškarca
je manja, pa samim tim i lakša i nežnija. Od celokupne
telesne težine, oko 16 % pripada koštanom aparatu, dok kod muškarca ova
vrednost iznosi oko 18 %. Najkarakterističnija razlika u
anatomskom smislu između žene i muškarca je specifičnost građe
karlice i celog karličnog pojasa.
Karlica kod žene je je široka i niska, dok je kod muškarca uža i
viša. Karlični ulaz na horizontalnoj
ravni veći je kod žena nego kod muškaraca. Pravi prečnik karlice
(conjuktura vera) koji predstavlja udaljenje
promontorijuma do sredine simfize. Ovo ističemo zbog
velikog značaja porođajnog kanala kod žena. Sam položaj
karlice i kraće butne kosti konvergira sa
kolenima pod drugim uglom nego kod muškaraca. Položaj donjih ekstremiteta,
manji ugao vrata butne kosti, direkno utiče na
statiku i motoriku, pa se često u ranijim analizama, slabiji sportski
rezultati u odnosu na muškarce pripisuju ovoj anatomskoj razlici.
Primera radi, sveski rekord u skoku u vis kod muškaraca je danas skoro za 35 cm veći nego kod žena, skok u dalj za
skoro 1,5 metara, a u trčanju ove vrednosti su znatno više izražene (u
ranijem periodu ove razlike su bile i drastičnije).
Kod gornjih ekstremiteta kod žena hiperekstenzija ruke u laktu kada se
podlaktica nalazi u supinaciji, za 10 do 15 % je manja nego kod muškarca, kod
koga je ova podlaktica skoro u produžetku ose nadlaktice. Sve ovo
potvrđuje se i na sportskim terenima gde su
rezultati u bacačkim disciplinama drastično manji.
Kod žena iznosi oko 36 % ukupne telesne
mase, dok kod sportiskinja po našim istraživanjima iznosi oko 40%. Kod
muškaraca iznosi oko 42%, a kod sportista oko
50%. Sama muskulatura žene je gracilnija, dimenzije mišićnih ćelija
su manje u odnosu na muškarca.
Kod žena, masno tkivo od 18% celokupne
telesne mase zastupljenije je nego kod muškarca gde iznosi 12%. U istraživnjima
koja su rađena, masno tkivo ima jednu od
dominantnih uloga u istaživanju. Ovo zbog toga što se smatra da brzina,
okretnost, snaga i izdržljivost su u proporcionalnom odnosu sa
količinom masnog tkiva.
Od rasporeda masnog tkiva umnogome zavise sportski
rezultati. Kod žena, masno tkivo je najviše locirano u predelu mlečnih
žlezda, u donjim ekstremitetima krsta, kukovima, sedalnom predelu i oko butina
(na prednjoj strani). Kod muškarca, u principu ono je na gornjim ekstremitetima.
Razvoj žene i njeno sazrevanje odigrava se pod uticajem polnih
hormona na organizam u celini. Ženu u
ovom periodu prolazi kroz tri perioda:
Doba polne nezrelostii obuhvata period prvog detinjstva koje je
po polnim karakteristikama apsolutno neutralno, jer polni organi kod
devojčice rastu, ali u samoj funkciji miruju.
Drugo detinjstvo (polna diferencijacija) počinje obično između 7
- 8 godine i traje do perioda između 12 i 14 godine.
Period od prve ovulacije i prve menstruacije
do poslednje ovulacije i poslednje menstruacije odnosno klimaksa
(klimakterijuma).
To je period polne uvenuloti odnosno,
završetka klimakterijuma. Dolazi do regresivnih i
atrofičnih promena na genitalnim organima. Dolazi
do promena na genitalnim organima, nastaju procesi kojima su zahvaćene sekundarne polne karakteristike, žene dobijaju
osobine koje po mnogo čemu podsećaju na muškarce.
Sve pobrojane karakteristike poredili smo sa muškarcima
Brzina kod žena u svim telesnim razvojima
je manja nego kod muškarca. Od
perioda puberteta, ova razlika je nešto manja, i sve se više smanjuje sa
većom profesionalizacijom u ženskom sportu. Kod pionira je za nijansu
veća, kod juniora veća, dok se kod seniora povećava ali ne za onoliko koliko je to ranije bilo (zbog malopre
navedene konstatacije). Iz ovoga ipak, možemo da konstatujemo da se brzina
povećava sa starošću sportista u korist
muškaraca.
Kao i kod brzine tako i kod izdržljivosti,
muškarac je u prednosti. Analizom funkcionalnih testova Astrand je
konstatovao da su aerobne sposobnosti do puberteta skoro izjednačene, a da
je sa godinama ta razlika veća i iznosi 25 - 30
%, što ukazuje da žene nemaju iste mogućnosti za dugotrajne napore, ali ih
ova istraživanja apsolutno i ne isključuje.
U našim istraživanjimadošli smo do rezltata koje smo već u prethodnom delu
objasnili. Suštinski, ova fizička predisponiranost žene
podelila je naučnike u tome kolika je štetnost prevelikog fizičkog
naprezanja. Naše mišljenje je da usled već
poznatih poremećaja u hormonalnom statusu (poremećaj menstruacije)
treba izbegavati sportove gde je dominantna karakteristika izdržljivost.
Sama razvijenost ženskog organizma - koštani, muskularni, u odnosu na muškarca ukazuje na manju snagu u odnosu
na muškarca. Ovu kategoriju najlakše je posmatrati u
atletskoj bacačkoj disciplini gde preko dinamometrijskog merenja snage
atletičara tačno utvrđujemo da je snaga kod muškarca veća.
Žene koje se bave spotom gde dominira snaga treba uvek da
budu pod strogom kontrolom sportskog lekara i doziranim intenzitetom.
Posebno oprezne žene moraju da budu u teretani zbog toga što dolazi do promena na karlici, javlja se jače isturanje promobtorijuma
(koga grade prednja ivica prvog pršljena krsne kosti i poslednji slabinski
živac) prema napred. Dolazi do smanjivanja širine karlice, što kod
porođaja može imati teške posledice (neke studije ukazuju da su žene sa uskom karlicom u 80% slučajeva u toku puberteta
radile teške fizičke poslove).
Vežbe snage sa izrazitim karakterom izazivaju i
povećan intraabdominalni pritisak. Ovim dolazi do zastoja krvi u maloj
karlici, te lakše nastaju krvarenja i zapaljivi procesi. Materica menja
položaj zbog preopterećenja vezivno mišićnog aparata koji održava
matericu u fiziološkom položaju, što je još
jedna od posledica koje pri porođaju može da ima negativni efekat.
Zbog opasnosti izlaganja teškim fizičkim naporima, u mnogim zemljama
evropske unije kao i u Americi određene su tačne norme težina sa kojima žena sme da radi i one se kreću od 7 do 23
kg.
Nagli skokovi i potresi mogu imati sličan uticaj na
karlično dno i na povećanje intrabdominalnog pritiska. Zbog toga u sportu, veoma često srećemo neželjene
posledice kod žena zbog nepoštovanja propisanih normi lekara a posledica može
da bude sterilitet, težek porođaj i slično.
Vežbanjem, okretnost mnogo
može da se popravi i specifičnost je u tome da devojčice u ovom
segmentu mnogo brže napreduju od muškarca. Ovaj trend se nastavlja i u kasnijiem uzrastu. Kod mnogih
sportova gde dominira okretnost, devojčice lakše ovladavaju tehnikom, kao
i u aktivnostima gde se zahteva preciznija kordinacija i ritam, ali se brže zamaraju pri mišićnom naporu većeg
intenziteta ili veće dužine trajanja. Oporavak je duži
nego kod muškaraca.
Menstruacija se kasnije
javljaju kod devojčica koje se bave sportom - one je najčešće
dobijaju u periodu između 12. i 14. godine života. (po Medvedu), a na
osnovu naših iskustava javlja se nešto ranije između 10,5 - 12. godine u zavisnosti od sporta i od početka kada su
počele sa aktivnim treningom. Veća fizička opterećenja kako
smo već konstatovali, direkno utiču na
pojavu menstruacije. U razvijenim zemljama evropske unije
menstruacija se javlja između 11 - 12 godine - kod sportiskinja.
Mnogi autori su pokušavali da odrede kada sportiskinja postiže najbolje
rezultate da li u estrogenskoj ili progesteronskoj
fazi. Medved tvrdi da drugi dan od početka menstruacije počinje porast sposobnosti
koja traje do prve nedelje nakon menstruacije do ovulacije (znači
estrogenska faza stimulativno deluje na postizanje dobrih rezultata).
Za vreme menstruacije dobri rezultati se dobijaju gde je
dominantnost brzinska reakcija, a slabi rezultati kod sportova koji zahtevaju
mirnoću, koncentraciju i sigurnost. Za vreme menstruacije,
fizičke sposobnosti kod nekih žena su smanjene za samo 25 %, kod nekih za
50%, a kod nekih za 25% povećana (ovo je samo individulana podela, a
odstupanja su moguća).
Analizirajući iskustva u svetu i kod nas, najpovoljnije
vreme za postizanje vrhunskih rezultata je posle menstruacije, a najslabiji
rezultati se postižu pre dobijanja menstruacije. Mnogi su analizirali
funkcionalne i neke organske promene kod sportiskinje i njihov uticaj na menstruaciju.
Rezultati su negativni i direkno ne utiču na
menstrualni ciklus:
U našim ciljnim istraživanjima gde su obuhvaćene po pet
sportiskinje različitih sportskih disciplina (atletika, košarka, rukomet,
fudbal, tenis i stoni tenis) uzrasta 17 godina urađeni su Astrand testovi
pre mentruacije (tri dana) za vreme menstruacie
(treći dan) i posle menstruacije (tri dana). Konstatovali smo da je
aerobna potrošnja pre menstruacije za 14,2 % manja u odnosu na test koji je
rađen za vreme menstruacije, a da je za 18,6% manja u odnosu posle tri
dana od menstruacije. Najbolje rezultate smo dobili tri dana
posle menstruacije. Kod izbora sportiskinja namerno smo uzeli
sportove brzine, snage, izdržljivosti i okretnosti.
Ova istraživanja smo radili jer smo želeli da odredimo
sportski prag treninga i takmičenja kad je menstruacija prisutna kod
sportiskinja. Bol prvih dva dana kod
sportiskinja za vreme ciklusa je jak, menstruacija je obilna i u tom periodu
trenažni proces je skoro stopiran, kao i kod upalnih procesa genitalnih organa
sportiskinje. Posle ovog perioda fizička aktivnost se
normalizuje i dobija sve odlike planskog treninga i takmičenja.
Rezime je: za vreme menstruacije fizička opterećenja su
dozvoljena, ali umerenog intenziteta, a takmičenja u principu nisu poželjna
(postizanje realnih rezultata su onemogućeni) i o tome treneri i
specijalisti sportske medicine treba da obrate pažnju (obavezno vođenje
kalendara - kartona za svaku sportiskinju sa tačnim podacima o vremenu
dobijanja, trajanju menstruacije, psihofizičkim karakteristikama i
postizanju takmičarskih rezultata)
Ambicije sportista i zahtevi ekipe često idu iznad ovih principa, pa se
pojavljuje fenomen individualnosti koja najkraće znači ko može
i hoće neka trenira, ako ne može - dobija poštedu. U
ovom delu ipak neophodna je i konsultacija ginekologa.
Mnoge svetske vedete znajući periode kada postižu
vrhunske rezultate (veliki uticaj hormonalnog statusa) sklone su da hormonalnim
preparatima pomaknu menstruaciju, kako bi postigle željene
rezultate. Za ovakav pristup sportiskinja mora da ima
veliki razlog, jer jednom poremećeni hormonalni ciklus je opasnost
prerastanja u stalno.
Način na koji može da se izazove
ili da se odloži menstruacija je uzimanje kontraceptivnih preparata koje su
hormonskog sastava. Do odlaganja ili prevremene menstruacije u novije vreme
direkno utiču i nedozvoljena peptidna hormonska sredstva koja se najviše
daju u cilju povećanja celokupne sportske sposobnosti i postizanja boljih
rezultata, ali kod žena dugotrajna upotreba može da izazove teške organske
poremećaje počev od steriliteta preko hepatita do slabljenja
imuniteta, a takođe može da doživi i doživotnu ili vremensku
diskvalifikaciju zbog uzimanja nedozvoljenih stimulativnih sredstava.(više
opisano u doping u sportu).
Funkcionalni poremećaji u ženskom sportu za vreme menstrualnog ciklusa u
poslednjih dvadesetak godine sa profesionalizacijom
u sportu su se skoro izgubili, a pojedini slučajevi koji se javljaju
uspešno rešavaju klupski lekari a i sami sportisti, na osnovu svog iskustva.
Već su do sada opisane anatomske razlike između
sportista muškog i ženskog pola, ali najvažniju
fiziološku diferencijaciju pod uticajem bioloških faktora i ulogom žene u
materinstvu nismo obrazložili. To je trudnoća.Telo
žene je svake 4. nedelje, od prvog dana
zrelosti do menopauze, posteljica je u stanju pripravnosti za prihvatanja ploda
sa svim funkcionalnim promenama koji se u tom trenutku počinju da se
odigravaju.
Osim
prisutnog ploda kod žene dolazi do povećanja veličine materice za 20
puta, mišićna vlakna se produžuju za 10, a debljina za 5 puta. Dojke se
skoro dvostruko povećavaju, da bi sve ove promene nakon 6 nedelja od porođaja nestale. Od anatomskih promene najveće
se dešavaju na karlici gde dolazi do olabavljivanja zgloba simfize što širi taj
zglob i dolazi do pomeranja stidnih kostiju po dužini, ove anatomske promene
izvesno vreme posle porođaja ostaju , ali posle
više porođaja one mogu ostati trajne. Može doći i do omekšavnja
intravertebralnog diskusa usled slabljena intravertebralnih i paravertebralnih
mišića kao i do slabljenja m. rectusa abdominalisa i m.iliopsoasa, koji
pre početka trenažnog procesa treba ojačati da ne bi došlo do
većeg broja povreda koje ova grupa mišića može da izazove.
Rekreacija sa ograničenim
pokretima bez naglih i jakih skokova kao i povećanje telesne mase
maksimalno do 16kg, apsolutno nema nikakvu kontraindikaciju, već je i
poželjna radi kasnijeg porođaja. Posebno psihofizičko stanje i
priprema trudnice na aktivnosti je veliki pomak. Nakon toga slede vežbe ritmičke gimnastike vežbe disanja i
slično.
Izbegavati vožnju bicikle, alpinizam skijanje na vodi
i sve igre sa loptom zbog mogućnosti potresa tela. Kod
svih rizičnih trudnoća treba konsultovati ginekologa i mirovati.
U periodu trudnoće sva sportska takmičenja su kontraindikovana.
Pravilan trenažni proces i jačanje
mišićne muskulature koji postaju elastičniji i rastezivljiji porođaj
sportiste čini lakšim bržim i sigurnim.
Nekadašnja shvatanja da usled rigiditeta mišićne muskulature u predelu
karličnog dna, dolazi do otežanog porođaja
nema potvrde u praksi pa je samim tim i ovakva tvrdnja neosnovana. Za vreme
porođaja veliku ulogu imaju trbušni mišići koje sportisti imaju dobro razvijene. Za sam čin porođaja mnogo je
bolja snažna muskulatura od slabe mlitave koja
često može da zakaže i porođaj učini mnogo težim.
Na zapadu je uvedena poseban tretman učenja disanja
trudnica koji se pokazao izuzetno produktivnim jer su porođaji lakši i
sigurniji.
Posle porođaja period tzv. Babinja kod
sportiskinja treba odmah početi sa laganim
vežbama u krevetu, kasnije lagano početi sa rekreativnim aktivnostima, a
nakon 6 do 8 nedelja početi sa lakšim sportskim aktivnostima.
Period dojenja u principu je individualan, ali on
bitno ne utiče na povratak sportiskinje na teren, čak mnogi autori
ukazuju da su mnogi svetski prvaci u pojedinim kategorijama (atletika) postali
posle rađanja dece.
Nastaju promene kod žene kako
fizičke, tako i psihičke. Sportiskinje su aktivne do pete decenije života. Posebno ovaj period je značajan,
jer sa pojavom klimakterijuma povećava se krvni
pritisak, dolazi do smetnje u cirkulaciji dolazi do povećanog pritiska na
srce i slično.
Zbog svega ovoga rekreativna aktivnost mora biti obavljana pod strogom
kontrolom specijaliste sportske medicine. Suština je da se i u menopauzi nastavi
sa fizičkom aktivnošću, jer ona ima veliki
značaj na kardiovakularni, cirkulatorni i psihosomatski status žene.
Autor: dr sci.med. Milorad Jerkan
Profesionalizacija u sportu i
povećani zahtevi trenažnog procesa u cilju postizanja boljih rezultata sa sobom nose rizik poremećaja vitalnih funkcija
u organizmu. Nepoznavanje osnovnih principa trenažnog procesa - učestalost,
intenzitet i trajanje, u kombinaciji sa
neadekvatnom pripremljenošću sportista i njihovim objektivnim
mogućnostima izazivaju veći broj patofizioloških promena u organizmu.
Opterećenje u toku trenažnog procesa i realna
mogućnost organizma često su u velikom neskladu, a kao posledicu
izaziva premor, zamor, odnosno pretreniranost sportista
koju neki autori nazivaju i modernom bolešću novog milenijuma
(statistički podaci potvrđuju ovu konstataciju).
Pretreniranost se opisuje kao sportska bolest gde dominiraju promene u organizmu
zamor mišića, a pojedini autori idu i dalje i definišu je kao oblik akutne
slabosti organizma u toku povećanih fizičkih napora.
Pretreniranost se definiše kao neadekvatan
fizički i psihički napor usled povećanog kvantiteta treninga
(učestalost, intenzitet i trajanje).
Praćenje pretreniranosti unazad deset godina u dispanzeru za sportsku
medicinu u Nišu daje nam za pravo da tvrdimo da je pretreniranost disfunkcija
organizma na fizičke napore koji nisu adekvatno
dozirani na trenutne funkcionalne mogućnosti sportista.
Sindrom pretreniranosti najčešće se javlja
kao posledica napornih i monotonih treninga. U analizama koje su
izvršili sportski lekari i treneri konstatuje se veća prisutnost
pretreniranosti u individualnim sportovima, posebno snage i brzine, kao i u
anaerobnim sportovima u odnosu na aerobne sportove.
Wolf ističe da pretreniranost nastaje kod sportista sa izraženim neurovegetativnim i hipertireotičnim
predispozicijama, kod sportista snage i brzine, kod rane specijalizacije mladih
sportista koji nemaju rekreativne sportske aktivnosti, kod ambicioznih
učenika i velike preopterćenosti školskim obavezama i željom za
postizanjem vrhunskih rezultata, kod neadekvatne ishrane, uzimanja gaziranih
napitaka i prekomernog degustiranja kofeina putem kafe.
Noker u prvi plan ističe pravilan plan trenažnog procesa za duži period.
Nagli usponi i povećanje funkcionalne sposobnosti sa
sobom nose veliku opasnost od pretreniranosti.
Temperament je kod sportista bitan kada analiziramo pojavu
pretreniranosti. Flegmatični tipovi sporije ulaze u vrhunsku formu
u odnosu na kolerične tipove koji brzo postižu
formu, jer je njihov nervni sistem jako osetljiv, pa samim tim i opasnost od
pretreniranosti je veća.
U sportsko - medicinskoj praksi razlikujemo dva tipa pretreniranosti:
Dominantnost čini kompleks kliničkih simptoma i to:
Ova pretreniranost se zove još i pretreniranost prvog tipa
gde dominira napetost simpatičkog nervnog sistema sa
pojavom agitacionog kompleksa koji se manifestuje nedovoljnim uzdržavanjem.
Dominiraju nekontrolisane reakcije na slušne sadržaje,
pojava nekontrolisanih pogrešnih reakcija kao i skraćeno vreme reakcije.
Posle opterećenja dolazi do laganog vraćanja pulsa na
normalne vrednosti. Ovaj tip pretreniranosti
karakterističan je po tome što se sportista oseća bolesnim i
nesposobnim za trenažni proces.
Kod ovog tipa simtomi nisu tako jasni kao
kod prvog tipa. Sportista ih kod mirovanja i pri lakšem
opterećenju gotovo i ne primećuje. U ovom stadijumu
karakteristično je da i pored forsiranog treninga dolazi do stagnacije i
opadanja rezultata.
Simptomi su:
Javljaju se blage promene dijastolnog pritiska, dok su neuro mišićne
reakcije normalne ili blago produžene. Česte su prehlade zbog oslabljenog imunološkog statusa
organizma.
Običan čovek kod normalnog
fizičkog napora angažuje oko 10 – 20% svojih maksimalnih mogućnosti,
dok kod najtežih fizičkih naprezanja angažuje 35 – 40%.
Sporitsts' nourishment has to be various and controlled. Especially look back
at the vitamines.
Znajući
ove parametre, prema nekim našim istraživanjima, kod sportiste se
najčešće koristi opterećenje između 40 – 60% u trenažnom
procesu, dok u takmičarskom delu ova potrošnja se maksimalno kreće do
80% kod postizanja vrhunskih rezultata. Po nekim autorima opterećenje od 90% i više se smatra nefiziološkim stanjem (patološkim).
Ova opterećenja u sportu su moguća samo uz uzimanje stimulativnih
sredstava, doping,
koja na veštački način otklanjaju umor kod
sportista i teraju ga na napore koji nekada imaju i letalan završetak. Opisani
su slučajevi da kod iskorišćenja 100%
fizičkih mogućnosti (spasavanje iz ledene vode ili visokih
planina), gde je snaga potpuno iscrpljena, dolazi do fatalnog završetka zbog
popuštanja mehanizma stres reakcija organizma (nakon nekoliko minuta od
spasavanja).
Najbitnije je konstatovati da pravilno doziranim treningom kod zdravog
utreniranog sportiste apsolutno ne može da dođe do smrti. Uzimanje doping
sredstava, kao i faktori iscrpljenja organizma u kombinaciji sa
vrućinom (toplotni udar), napor u kombinaciji sa hladnoćom
(alergijski kolaps na hladnoću), napor u kombinaciji sa smanjenom
koncentracijom kiseonika na visokim planinama (ortostatski kolaps na visokim
planinama) može da izazove i smrt kao kod davanja doping sredstava.
Poznate promene organizma nastale usled nefiziološkog napora izazivaju kolapse
različitih etiologija i to: kolaps od
iscrpljenosti (dolazi do potpune iscrpljenosti glikogena u mišićima, jetri
i srčanim mišićima. Kod vrhunskih sportista ređe srećemo
ove pojave zbog povećane funkcionalne sposobnosti, a imaju i povećanu
produkciju nekih hormona i fermenata, kao npr. stimulacija nadbubrežne žlezde od strane prednjeg režnja
hipofize).
Kod slabo i neredovno treniranog sportiste često srećemo kolaps iscrpljenosti., kolaps zbog presunga (srećemo kod
ronilaca bez aparata i plivača usled jakog napora muskulature i povišenog
intratorakalnog pritiska u ekspirijumu, pojave smanjene saturacije krvi i
kiseonika, što najčešće dovodi do gubitka svesti pa i smrtnog ishoda).
U literaturi su opisani i kolapsi usled hipoglikemije, kao i
vazomotorni kolaps.
Pretreniranost, hronični
umor i kompleksno stanje akutne slabosti ruski autori opisuju
kao sportsku bolest koja se pojavljuje iznenada i akutnog je toka.
Javlja se kod neutreniranih sportista kod kojih kod većih fizičkih
napora može zajednički da izazove hipoksiju hipoksemiju i hipoglikemiju, a
kao simptomi javljaju se: vrtoglavica, akutna slabost, nesiguran hod,
mučnina, bledilo i povraćanje. Ove pojave zavisnosti od iscrpljenosti traju od nekoliko sati do dva ili tri dana.
Loša selekcija sportiste na
početku karijere
Deca koja apsolutno nemaju predispozicije za pojedine sportove
počinju sa treningom zbog želje svojih roditelja
(najčešće), zbog drugova iz škole i slično. Posle izvesnog
perioda i loših rezultata prelaze na drugi sport i
tako u nedogled, a rezultati su slabi. Organizam nema
sposobnost da apsorbuje fizičke napore i kao završna faza javlja se
pretreniranost i odlazak iz aktivnog sportskog života još u ranoj mladosti.
Rani početak bavljenja sportom (obično između 5 i 7.godine) i to
najčešće tenis, gimnastika, plivanje, fudbal - Kada bi se sve ovo
shvatilo kao igra ne bi bilo ni tako loše, ali od početka se deci
nameću takve obaveze koje ona ne mogu ni fizički ni psihički da
izdrže i sa početkom aktivnog takmičenja prestaju da se bavlje
sportom kada duboko uđu u fazu pretreniranosti sa klasičnim
kliničkim simptomima.
Pogrešno urađen godišnji kalendar treninga, gde su dnevni, nedeljni i
mesečni programi treniranja apsolutno u koliziji sa
takmičarskim kalendarom, a takav tip treninga prelazi okvire
mogućnosti sportiste.
U samom startu nerealno postavljeni zahtevi za
postizanje dobrih takmičarskih rezultata za koje ne postoje realne
funkcionalne i fizičke osnove:
Najvažnije je da se na vreme otkrije
pretreniranost i da se odmah počne sa lečenjem. Prvi znakovi se
najčešće teško otkrivaju na samom
početku, najviše zahvaljujući neadekvatnoj saradnji u samom
stručnom štabu, gde trener i doktor sa jedne strane i sportista sa druge
strane nisu sinhronizovani (fizička pripremljenost), a sve iz straha
sportiste da ne izgubi mesto u timu. Obično, kad se dijagnostikuje
pretreniranost u individualnom sportu, daleko je lakše preduzeti
odgovarajuće mere, a na prvom mestu je uraditi
određena medicinska testiranja. U kolektivnom sportu
opredeliti se za medicinske testove koji su odgovarajući za tu sportsku
granu (obavezno istestirati celu ekipu i uporediti rezultate).
U zavisnosti od pretreniranosti (kojoj grupi pripada)
obavezno smanjiti intenzitet treninga, dozirati ponavljanje serija na osnovu
pulsa sportiste i praviti veće pauze između ponavljanja serija. Promeniti vežbe koje su bile dominantne u prethodnom periodu,
izbeći monotonost treninga.
Ako je u pitanju Bazedova - simpatička pretreniranost, prekinuti potpuno sa treningom dve do tri nedelje uz promenu mesta boravka.
Takođe, dobra je varijanta sa aktivnim odmorom u
prirodi, na planini, pored jezera, reka i slično. Koristiti
blage masaže,
fizikalne tretmane, saune. Ishranu obogatiti
esencijalnim amino - kiselinama posebno valinom, lecitinom i izolecitinom.
Uzimati veće koncentracije vitamina C, vitamina E,
B-komleksa, a posebno vitamina B6. Uzimati minerale
kalcijum i magnezijum u odnosu 2 prema 1.
Ako je pretreniranost parasimpatičkog tipa oporavak je brži čak, u
nekim slučajevima, uz blagu korekciju trenažnog procesa, sportista se
vraća sportskim aktivnostima za nekoliko dana.