Autor: dr sci.med. Milorad Jerkan
Visoke temperature - izazivaju
oštećenja koja kod sportista mogu da imaju ozbiljne posledice; nastaju
najčešće na pripremama, gostovanjima na drugom kontinentu, usled
promena atmosferskih uslova. Od povreda izdvajamo: a)
opekotine, b) sunčanice, c) toplotni udar.
Opekotine
Dejstvo
toplotnog i ultravioletnog zračenja u intenzitetu većem od dozvoljenog nazivamo opekotine ili
kombustije. U praktične svrhe značajno je da opekotine koje zahvate
12 - 15% kod odraslog čoveka, a 5 - 8% kod dece, opasne su po život jer
postoji mogućnost patofizioških promena u organizmu (pojava šoka)
što može i letalno da se završi, pa je preporučljiva
hospitalizacija. Opekotine delimo na male i velike:
Male opekotine – su one opekotine gde hospitalizacija nije potrebna a
lekarski zadatak je da otkloni uzročnike nastanka, odnosno, da ispoštuje
pet osnovnih pravila prve pomoći kako ne bi došlo do većih
komplikacija, a to su: borba protiv razvijanja bakterijskih infekcija i
stvaranja suve površine u predelu opečenog mesta, zaštita oštećenog
mesta, pasivizacija dela tela koje je povređeno, kontrola edema, ako ima
potrebe pravilan i brz prevoz do bolnice ili ustanove koja će pravilno
delovati na opekotine koje su nastale.
Suština je da se ispoštuje ovih pet principa. Na ranu
treba staviti zavoj protiv opekotina, ne stavljati nikakve masti u cilju
sprečavanja bakterijskih infekcija; sve što se stavi na
opekotinu mora da bude čisto i sterilno (ako toga nema bolje je ništa ne
stavljati). Kod malih opekotina lekar direktno odlučuje da li je potrebna
hospitalizacija povređenog ili postoji
mogućnost da se sanacija uradi na licu mesta.
Prva pomoć se sastoji u: stavljanju opekotine ispod mlaz vode od 3 do 5 minuta, što direktno sprečava jaču
inflamaciju i pojavu vezikula. Na gazu napraviti nekoliko otvora (radi lakšeg
sušenja) i gazu zategnuti sa leukoplastom.
Velike opekotine – su one opekotine za koje je neophodna hospitalizacija, a osnovni cilj je izbeći pojavu šoka. Opekotinu prekriti velikom čistom sterilnom gazom, fiziološku toplinu
tela održavati pokrivačem, (opasno je i hlađenje i pregrejavanje),
sprečiti dehidrataciju davanjem tečnosti koja sadrži neophodne
elektrolite kako bi se sprečio elektrolitni dizbalans. Na
svaki sat davati po 200ml tečnosti, a nekad i više, sve u zavisnosti od procene za koje vreme će povređeni biti
hospitalizovan. Unos tečnosti ograničiti na
5 litara u toku 24 sata. Aplikacijom analgetika sprečiti
ulaženja povređenog u stanje šoka zbog jakih bolova.
Opekotine od sunčanog zračenja – su one
opekotine koje nastaju pod dejstvom kratkotalasnog zraka sa hemijskim
delovanjem u kombinaciji sa dugotalasnim zrakom sa toplotnim dejstvom,
geografskim položajem (zraci najači na moru i na snegu), osetljivošću
organizma (osetljiviji su ljudi svetlog tena, period puberteta zbog
povećanog delovanja hormona) i godišnjeg doba. Posledice
delovanja sunčevog zračenja su eritem i pigmentacija. Eritem
se javlja posle nekoliko sati sa kliničkom slikom
gde dominira crvenilo, edematozna i bolna koža, temperatura kože, a i samog
tela može biti povećana. Antihistaminici
se koriste u lečenju pre svega da bi se uspostavio normalni
antihistaminski status u organizmu, zatim sedativi, praškovi i analgetici.
Pigmentacija se javlja u dva oblika i to direktna
pigmentacija koja se pojavljuje odmah nakon sunčanja bez eritema, i
sekundarna pigmentacija koja se javlja nakon eritema.
Zaštita od sunčanih opekotina: priprema kože
za sunčanje postupnim sunčanjem i stvaranjem veće količine
pigmenta, neizlaganje sunčanim zracima u periodu od 10 do 17 časova
jer su sunčani zraci u ovom periodu najjači i mogu da budu opasni za osetljive
ljude, obavezno primenjivanje zaštitne kreme za sunčanje sa
zaštitnim faktorima koja se prave za određeni tip kože. Priprema za stvaranje
vlastitog zaštitnog pigmenta može da se postigne tako što sunčanje dnevno
traje u proseku od 10 do 20 minuta, u zavisnosti od
geografskih uslova i temperature. Vreme provedeno na
sunčanju svakodnevno povećavati. Malu decu koja su izložena suncu
pored vode (na plaži, pored bazena) treba posebno
zaštititi i to u predelu ramena i gornjih delova tela, jer na njih sunčevi
zraci deluju direktno.
Sunčanica
Sunčanica nastaje usled hiperemije moždanih ovojnica i mozga.
Insolatio, ili helioza, najčešće se javljaju
u tropskim krajevima i to usled delovanja crvenih i infracrvenih zraka
sunčevog spektra na moždanice i mozak. Kliničkom
slikom dominira povećana telesna temperatura tela, glavobolja, nesvestica,
uzbuđenje, krvarenje iz nosa, disanje ubrzano, pad krvnog pritiska,
proširene zenice, cijanoza i u najtežim slučajevima koma.
Povređenog pomeriti od delovanja sunčevih
zraka, smestiti ga u hladnu i zamračenu prostoriju, raskomotiti ga i
stavljati hladne obloge po telu, najviše oko vrata i oko zglobova ruku i nogu. Paziti da ne upadne u dehidrataciju, pratiti mu elektrolitni
status.
Toplotni udar
Toplotni udar
nastaje kao poremećaj metaboličke toplote (endogene) i klimatske
toplote (egzogene) i sposobnosti organizma da izvrši regulaciju istih. Toplotni poremećaj najčešće srećemo kod
beba i male dece
zbog slabe razvijenosti termoregulacionih centara u tom periodu, kao i
neadekvatnom pregrajavanju tela odećom i prekrivačima. Često se
javlja u pregrejanim salama za takmičenje, na
izletima i slično.
Kod toplotnog udara najčešće dominira: neprilagođenost organizma
na spoljnu temperaturu (termoregulaciona slabost),
pojava termogenih sinkopa i termogeni udar.
Poremećaj termoregulacije izaziva promene u
cirkulaciji krvnih sudova srca (ubrzani puls, nestabilan krvni pritisak)
i promene u respiratornom sistemu (ubrzano površno disanje, nepravilan ritamam
disanja i dispneja). Temeratura tela je obično povećana i kreće
se oko 38 stepeni C, lice i vrat su crveni, upaljene sluznice, pojačana
sekrecija, blagi edemi ruku i nogu, glavobolje pulsirajućeg karaktera, kao
i opšta iscrpljenost celog organizma sa pojavom
apatije.
Dijagnoza toplotnog udara se postavlja na osnovu simtoma: gubitak svesti,
povećanje rektalne temperature 41,0 stepen C,
ponekad i više, gubitak svesti (stupor ili koma). Svaka rektalna temperatura
iznad 41,0 stepen C sportist treda odmah hladiti prskanjem vode hlađenjem
peškirom sve dok rektalna temperatura ne padne ispod 38,0 stepeni C.
Sportista treba da bude u hladovini, najbolje u hladnoj sobi. Pritisak
održavati raznovrsnim infuzijama, jer niski krvni pritisak se javlja kod šoka i ako vremenski duže potraje može da izazove
oštećenje bubrega. Suzbiti acidozu velikim dozama bikarbonata,
najčešće aplikacijom intravenoznim putem od
10 do 30 grama. Izvršiti korekcije bubrežnih funkcija.
Suštinski, treba se boriti da temperatura ne dođe do 42 podeoka jer su tada šanse za sprečavanje fatalnog ishoda
7 : 10 (Wyndham, 1972).
Preventivne mere za sprečavanje toplotnog udara su:
a) adekvatna aklimatizacija – sportisti sa severa zbog
hladnije klime u kojoj žive treba obavezno da se aklimatizuju, što ne zači
da i sportisti sa sličnom klimom to ne treba da učine, samo što je
njima potrebno daleko manje vremena. Wyndham (1972) je vršio eksperimente i došao do
optimalne formule za aklimatizaciju sportista.
U toku 8 dana radno opterećenje u prostoriji s temperaturom zraka od 32
stepena C i blizu 100% zasićenosti vlagom i umerenom strujanju vazduha 0,5 m/sec dnevno trenirati dva sata i to ujutru, a normalno
nastaviti sa zacrtanim treninzima.
b) zabraniti dugotrajna takmičenja pri
atmosferskim uslovima koja izazivaju toplotni udar. Pravilo je da se
neaklimatizovanim sportistima ne dozvoljava takmičenje duže od 30 minuta na teperaturi većoj od 25 stepeni C, a
aklimatizovanim sportistima na temperaturi većoj od 28 stepeni C.
c) preventivne mere u toku takmičenja su: sportista na takmičenju
treba da je u hidratisanom stanju i da za vreme takmičenja uzima na svakih
20 minuta tečnost (oko 200 ml), u slučaju kolapsa izmeriti rektalnu
tepmeraturu (obavezno sportska torba mora da ima toplomer) i ako ona iznosi
iznad 41 stepen C odmah pristupiti terapiji protiv toplotnog udara.
Snežno slepilo
Najčešće su snežnom slepilu
izloženi alpinisti i skijaši usled oštećenja mrežnjače zbog
intenzivnog i refleksnog sunčanog zračenja.
Najopasnije je sunčevo zračenje u proleće na 2.000 metara
nadmorske visine, refleksija zraka je velika i preporučuju se naočare sa 75% zatamnjenja. Prva pomoć se ukazuje tako što se povređeni smešta u
zatamljenu prostoriju.
Promrzline
Postoje lokalne i opšte promrzline
i najčešće se sreću kod skijaša i alpinista. Uzroci koji dodatno pospešuju promrzline su loša ishrana,
iscrpljenost organizma i fizička neaktivnost. Lokalne promrzline
zahvataju izbočene delove tela (nos, uši, prsti). Postoje četiri
stepena promrzlina:
- Prvi stepen - promrzlina zahvata kožu koja je crvena i oštećena. U
ovom stadijumu posledica po organizam nema. Javlja se
povremena hladnoća na promrzlim delovima tela.
- Drugi stepen - hladnoća prodire u dublje
slojeve tela, javljaju se mehurići ispunjeni zamućenom i krvavom
tečnošću. Moguća komplikacija je formiranje
dugotrajnih gnojnih rana koje veoma teško zaceljujuju.
- Treći stepen - karakteriše se pojavom
nekroznog tkiva ispod mehurića.
- Četvri stepen - tkivo je potpuno promrzlo
zbog dugog izlaganja hladnoći, postaje tvrdo poput stakla pa se na
pojedinim delovima može odlomiti.
Postupak odmrzavanja mora da vodi stručno lice jer
nestručnost može ponekad da ima fatalne posledice.
Dovođenje toplote iz spoljne sredine u smrznuto tkivo povećava potrebu
i potrošnju kiseonika i to pre nego što spazam arterija popusti, stvara se
disproporcija između normalne potrebe kiseonika i stvarnih mogućnosti
dopremanja kiseonika do ćelija. Prioritet je izvršiti
centralno zagrevanje tela (kod lečenja lokalnih smrzotina), a pritom
održavati nisku teperaturu smrznutog dela tela. Ovaj period je
karakterističan po toplotnim promenama hladno – toplo, a suština je u
dovođenju velike količine kiseonika na
promrzlo mesto.
Održavanje niske temperature tela vršimo tako što promrzli deo tela stavimo u
vodu temperature +70 stepeni C, ili ga stalno oblažemo
hladnim oblogama. Ostalim delovima tela toplotu dovodimo infuzijama, napicima,
toplim klizmama, umernom količinom alkoholnog napitka, davanjem raznih
injekcija koje direktno utiču na popuštanje spazma arterija, retko se pristupa blokadama simpatičkog centra.
Komplikacije koje hladnoća može još da izazove su tipa alergije tkz. alergija na
hladnoću (poznata je i alergija na toplotu). Alergije se odigravaju duboko
u intimi koronarnih krvnih sudova, pa može nekad da se desi da je hladna voda uzrok davljenja kupača usled alergijskog kolapsa
koji je direktni uzrok davljenja.
Ozebline
Najčešće ih opisujemo kao posledice dugotrajnog
izlaganja vlažnoj klimi i prisutnoj hladnoći.
Erytema pernio – perniones češće se javlja kod žena nego kod
muškaraca i to najčešće u periodu puberteta, kao i kod malokrvnih
osoba i osoba sa lošom cirkulacijom. Tesna obuća, kao i prirodne predispozicije kože pojedinih osoba,
direktno utiču na ozebline. Ozebline se javljaju na
otvorenim delovima tela: na prstima šake i stopala i na petama. Spazam kao
osnov patogeneze ozebline izaziva u početku periodični spazam
arteriola, a kako se često ponavljaju prelaze u hronično stanje sa pojavom zastoja krvi i pojavom edema.
Dalji proces progresivno se širi prema degenerativnim promenama sa fibroznim zadebljanjem endotela, krvnih sudova i okolnog
vezivnog tkiva. Ove promene se obično dešavaju na površini kože da bi
vremenom bili stvoreni infiltrati na rubovima
koji su svetlocrvene boje i zadebljani su, a zbog mehaničkog pritiska
često se javljaju i ulceracije. U proleće dolazi do nestajanja
ozeblina da bi se one javile ponovo u kasnim jesenjim danima, a procenat
ozebline se povećava iz godine u godinu. Ako se preventivno deluje do
ovoga ne dolazi.
Patološko stanje izazvano
povišenim nivoom koncentracije kiseonika
Ovakav tip patološkog stanja sreće se u podvodnim
sportovima. Mehanizam nastanka je udisanje povećane
koncentracije kiseonika pri povećanom
pritisku koji je direktni uzročnik trovanja kiseonikom i izazivač
hipoksije u organizmu.
Ovo patolško stanje javlja se u ronilačkom sportu gde se za trenažni
proces i takmičenje koristi komprimovani kiseonik i sa
ovakvom opremom može se trenirati samo do 7 metara dubine jer postoji
mogućnost trovanjem kiseonikom koje je asimptomatsko, razvija se brzo i
najčešće se završava letalno.
Na većim dubinama dolazi do povećanog pritiska kiseonika koji prelazi
kritičnu granicu od 1,7 atmosfere, a aparati sa
komprimovanim vazduhom povećavaju fiziološke sposobnosti ronioca na
2 do 3 atmosfere. Korišćenje ronilačke opreme daje mogućnost da
se zaroni i na dubinu od 100 metara. Opasnost može da
predstavlja ugljen - dioksid čiji se veći deo direktno rastvara u
krv, pa pri naglom izranjanju ugljen - dioksid se
oslobađa u obliku mehurića i može da izazove kesonsku bolest.
Patološko stanje izazvano
sniženim nivoom koncentracije kiseonika
Ovaj tip patološkog stanja
srećemo kod planinara. Mehanizam nastajanja
poremećaja dešava se kad koncentracija kiseonika bude ispod 8% udahnutog
vazduha, odnosno ako se zbog prekida disanja snizi koncentacija kiseonika u
krvi. Fiziološka koncentracija kiseonika u
vazduhu iznosi 20%. Najčešće su oštećenja organske prirode ( bronhitis i blagi oblik zapaljenja pluća) i dešava se
kod skijaša i trkača na visinama između 1800 i 2000 metara, a
posledica je povećanje plućne ventilacije zbog smanjene koncentracije
kiseonika i hladnoće vazduha.