Autor:
dr sci.med. Milorad Jerkan
Kuk je kuglasti zglob
između karlice i gornjeg dela
butne kosti. Kraj butne kosti je zaobljen. Karlica i butna
kost su spojene ligamentima. Najčešće povrede su: naprsnuće mišića spojenog sa bokom
kuka. Prelomi kostiju karlice , kuka i natkolenice su retke povrede
u sportu, a kada se dese sportske aktivnosti se prekidaju ( prelomi se
javljaju u moto-sportu, automobilizmu i u zimskim sportovima).
Prelome karličnog dela tela treba
posmatrati kao: a) lokalizacija preloma prsten-pojas, komplikacije su sa funkcionalnim posledicama, b) parcijalne frakture koje ne prekidaju
kontinuitet karličnog pojasa i po
pravilu nisu teške, c) prelomi koji zahvataju acetabulum
i za posledicu
imaju poremećaj funkcije kuka.
1. a) prelomi prednjeg luka koji su bilateralni
ili unilateralni, ili disrupcija simfize.
Nema velikih dislokacija i nema skraćenje ekstremiteta sa te strane
b) prelomi prednjeg i zadnjeg luka: to je dupli vertikalni prelom po Malgagni-u. Napred prelom obe
grane pubične kosti, pozadi obično
sa iste
strane prelomi u blizini sakroiliačnog zgloba. Ekivalenat je luksacija sakroilijačnog
zgloba. U oba slučaja sledi otvaranje ilijačne kosti u polje, kao i proksimalna
migracija sa
skraćenjem noge, prateći poremećaji ovih povreda su:
šok, povreda abdominalnih organa, pojava velikih hematoma - pojava velikih hematoma i lezije urinarnog
trakta (vesica urinaria, česta uretra)
2. Parcijalni prelomi kuka su:
a) prelomi spine iliace
anterior superior (direkna trauma ili
kontrakcija
muskulature)
b) prelomi spine iliace
anterior inferior,
c) prelomi zadnjih ilijačnih bodlji,
d) prelomi ilijačnih grebena,
e) poprečni prelomi ilijačne kosti,
f) izolovani prelomi išiona,
g) izolovani prelomi sakruma,
h) prelomi kokcigsa.
3. Pubične luksacije sa luksacijom
sakroilijačnog zgloba,
ili sa prelomnom
crtom u blizini njega (bilo ilijačno,
bilo sacralno) obeležava se kao prelom po Cruvelie-u
(ekvivalent je Malgagni-u).To
je teška trauma sa velikim posledicama.
4. Prelomi koji zahvataju acetabulum značajni
su zbog funkcije
kuka i zahtevaju posebnu umetnost i obučenost
u njihovom zbrinjavanju.
Bol
se javlja u kuku i kako vreme prolazi
on se pojačava i modrica se pojavljuje. Ova
povreda je česta u kontaktnim sportovima sa loptom,
a izazvana je udarcem ili padom na
kuk. Kod svih ovih povreda
(preloma) povrede su veoma teške
i najvažnije je: hitan i stručni
transport, antišok terapija
sa nadoknadom
cirkulišućeg volumena,
analgezijom, imobilizacijom
i zbrinjavanjem pratećih povreda. Dijagnostika mora da bude brza
i što kraća
(klinički pregled, Rtg, laboratorija), a hemostaza i imobilizacija
brze i adekvantne.
Ove povrede su veoma
opasne, a smrtnost se kreće oko 30%.
U predelu karlice javlja se karakteristična povreda u sportskoj medicini poznata kao sindrom
simfize. Sindrom simfize
nastaje usled preopterećenja u trenažnom procesu. Najčešće se javlja kod sportista koji nemaju kontinuitet u treningu, a žele da postignu dobre rezultate. Ovo bolno stanje često se javlja kod fudbalera raznih
kategorija i starosti. Još 1932. godine
Spinelli je primetio bolno stanje i
disfunkciju femoro-ingvinalne
regije. Sa profesionalizacijom sporta i uvođenjem intezivnih treninga svakodnevno, kao i odigravanja velikog
broja utakmica u toku godine, vreme
za oporavak je smanjeno, ili ga
uopšte nema, pa ova povreda postaje jedna od dominantnih
u sportu.
Etiopatogeneza bolnog sindroma simfize leži u konfliktu između nejednakih mišićnih snaga dveju susednih regija: trbušnog zida i donjih
ekstremiteta i neadekvatnog funkcionalnog opterećenja svih mišićno-ligamentarnih insercija
u predelu pubične kosti (često srećemo naziv ovog oboljenja - pubalgija). Bolni sindrom abdomino-ingvino-femoralnog
predela, „bolest napora“, u sportu može da se definiše kao disbalans mišićnog
raskršća simfize i dezekvilibrijuma, između mišićne snage trbušnog zida, njegovih slabih tački i hipertrofične muskulature donjih ekstremiteta.
Simptomatologija sindroma simfize je karakteristična, ali ne i
tipična. Prvi bolovi se obično
javljaju posle velikih i često
ponavljanih opterećenja
treningom i odigravanjem velikog broja utakmica u toku kratkog perioda.
Kretanje posle napornih treninga kada se igrač „ohladi“ postaje
otežano, naročito stepeništem i kosim
ravnima. Povređeni sportista zauzima prinudni povijen stav, a kod spavanja
zauzima „uklupčan“ bočni položaj.
San je isprekidan, ustajanje
iz kreveta, ili sa stolice je otežano, a prvi koraci su
bolni.
I na fudbalskim
utakmicama je uočeno
da ako sportista na poluvremenu sedne i ohladi
se, nije u stanju da nastavi utakmicu. Karakteristične tegobe su bol u predelu simfize
pri kašljanju, kijanju, defekaciji, uriniranju. Objektivnom palpacijom uočavamo bolnu osetljivost različitog intenziteta na insercijama
aductora, pravog trbušnog mišića, pripoju Pupartovog ligamenta i na
mestu spoja između dve pubične kosti. Palpatorno se otkrivaju tkz. “meke“ prepone.
Kod kontrakcije, ili baloniranja prednjeg trbušnog zida u stojećem ili ležećem položaju, dobija se Malgaigneov kapitalan znak sa kobastičastim
vretenastim izbočenjem
koje se prostire od pubisa do spine iliace anterior
et superior i ukazuje na postojanje atonije
slabosti kose i poprečne muskulature trbušnog zida i njegovih
aponevroza.
Digitalnim pregledom ingvinalnog prstena u većem ili
manjem stepenu konstatujemo njegovu proširenost i bolnost.
Zbog jakog i akutnog
bola sportista ne dozvoljava
pregled ingvinalnog kanala. Pri kontrakciji prednjeg
trbušnog zida uočava se jasna razlika između snage abdominalnog rektusa i bočne
muskulature. Aktivna
elevacija noge u spoljnoj rotaciji i sa ekstendiranim kolenom je bolna i često
neizvodljiva, sa ili bez otpora.
Adukcija kuka je limitirana bolom. Abdukcija kuka je ograničena
pojavom bola iritiran njegovom distenzijom. Pokušaj sportiste da sedne iz dorzalnog
dekubitusa, praćen je bolom na
inseraciju pravog trbušnog mišića. Antefleksija trupa sa minimalnim
otporom i ekstenzija, zabacivanje trupa prema unazad,
prouzrokuje vrlo jak bol.
Radiografski znaci nisu tipični, ali su karakteristični. U odmaklom stadijumu prisutne se velike promene ovog sindroma, dok na početku bolesti radiološki nalazi su atipični i skoro neprepoznatljivi.
U razvijenom stadijumu
evolucije promene su jasne, bizarnog
izgleda, lako se prepoznaju i odgovaraju
subjektivnim tegobama i objektivnim nalazima,
što u inicijalnom stadijumu nije slučaj.
Kineziološkim ispitivanjem snage
kose i poprečne
muskulature trbušnog zida, pravog abdominalnog
mišića i abduktora javlja se bol u predelu simfizne
kosti čime se potvrđuje postojanje oboljenja.
Lečenje može biti konzervativno i operativno. Konzervativno
lečenje zahteva sledeće tretmene: a) mirovanje od 3 do 9 meseci, b) suzbijanje bola analgeticima i antiinflamatornim sredstvima, c) direktna aplikacija analgetika u bolno mesto, d) upotreba kortikostereoida, e) dejstvom elektroterapije u cilju suzbijanja bola, g) aplikacija ultra zvučne terapije, h) hidroterapija, i) izometrijske i izotoničke vežbe, j) korekcija statike, k) rendgensko zračenje.
Pojava recidiva direktno ukazuje na potrebu
hiruškog zahvata. Dr. Nešović je autorizovao tehniku sa
kojom je učinio nekoliko stotina operacija i nazavao
je „ plastica telmentis abdominales et canalis ingvinlis sec. Bassini cum modificatio Nešović“. Ovaj operativni zahvat je baziran na Bassinievoj
tehnici lečenja ingvinalnih hernija. Danas je tehnika za ovu
vrstu povrede toliko usavršena da se sportista veoma brzo oporavlja i vraća na sportski teren.